Sarkomi

Na razvitak sarkoma utiču genetski faktori npr. promene p53 tumor supresorskog gena i faktori okoline – pojava ovih tumora na prethodno ozračenim regijama i veza s EBV infekcijom (leiomyosarkom) kod bolesnika s AIDS-om.

Iako se ovi tumori mogu javiti na svim delovima tela, najčešći su na trupu i ekstremitetima, a počinju kao bezbolna izraslina. Poteškoće se javljaju zbog širenja na okolne anatomske strukture. Sistemski simptomi su jako retki. Opisuju se hipoglikemije i hipofosfatemični rahitis u bolesnika s hemangiopericitomom, a hiperglikemija uz fibrosarkom pluća. Za kliničko ponašanje ovih tumora važni parametri su celularnost, ćelijski pleomorfizam, mitotska aktivnost, nivoi nekroza i invazivnost rasta. Najbolju prognozu u dece ima fibrosarkom koji se javi pre 4. godine života, lokalno je agresivan ali nema sklonost metastaziranju.

Dijagnoza se postavlja na osnovu anamneze, kliničke slike, objektivnog pregleda, biopsije i patohistološkog nalaza.

Lečenje i terapija ovih tumora zbog njihove retkosti planira tim stručnjaka individualno. Najvažnija je široka hirurška resekcija za zdravo tkivo, zatim zračenje čime se postiže kontrola kod 80% bolesnika. Kod bolesnika sa infantilnim tipom fibrosarkoma poželjna je preoperativna hemoterapija (vinkristin, daktinomicin, ciklofosfamid ili ifosfamid). Ishod kod bolesnika s metastazirajućim sarkomima mekih tkiva je loš i uz sve vidove lečenja 4-godišnje preživljavanje manje je od 30%.


Nacin unosa podataka koje vrsi lekar.
Prvo se unosi tip pregleda (osnovni ili kontrolni), potom se unosi datum pregleda ili kontrole. Po formiranju kartona pacijenta lekar unosi klinicku dijagnozu, podatke o bolesti, opis (makroskopski i mikroskopski), predlog terapije i zakljucak.

Više o bolnici Una